Danas je, na prvi dan Nove godine prema Julijanskom kalendaru, Sveti Vasilije Veliki.
Sveti Vasilije, arhieiskop kesarijski, rođen je u vreme cara Konstantina. Još dok je bio nekršten, školovao se u Atini i bio je vrlo obrazovan jer je petnaest godina učio filozofiju, retoriku, astrologiju i ostale nauke toga vremena. Školski drugovi bili su mu Grigorije Bogoslov i Julijan – kasnije car odstupnik.
U zrelim godinama krstio se na reci Jordanu zajedno sa svojim bivšim učiteljem Evulom. Postavši čvrst pobornik pravoslavlja, luča moralne čistote i verske revnosti, ovaj umni bogoslov s pravom se naziva Veliki.
Živeo je samo pedeset godina, ali je bio čvrsti stub Crkve i njen revnosni strojitelj. Deset godina je služio kao episkop Kesarije kapadokijske, a nazivan je i pčelom crkve Hristove.
Sveti Vasilije mirno se upokojio i preselio u carstvo Hristovo 14. januara (1. januara po starom kalendaru) 379. godine.
U Vojvodini je postojao običaj, koji se u nekim mestima zadržao do danas, da se na raskršćima pale vatre, što, uz čistilačko dejstvo, ima i ulogu jačanja Sunčeve svetlosti i toplote. Iz istih razloga su u Hercegovini ostatke badnjaka od Božića spaljivali na Mali Božić.
Novu godinu valja dočekati budan, pa su u ovom bdenju mnoge devojke gatale da li će se te godine i za koga udati. Među ovim gatkama je posebno zanimljivo gatanje devojaka u Bosni: pre svanuća su, popevši se na tavan, bacale svoju obuću kroz vrata napolje, pa ako obuća, kad padne, bude usmerena od kuće – znak je da će u tom pravcu otići, tj. udati se.
Na Mali Božić 14. januara (Sveti Vasilije) ponovo se unosi badnjak, opet dolazi položajnik, a na trpezi je glava božićne pečenice koja se čuva do tog dana.
Vreme od Božića do Bogojavljenja (19. januar) u narodu se naziva “nekrštenim danima“ u kojima, prema verovanju, demoni, karakondžule i veštice vrebaju ljude na svakom koraku. Kod Srba je nevolja u tome što se s vremena na vreme „nekršteni dani“ protegnu na celu godinu.