Cookie Consent by Free Privacy Policy Generator website Šta sve možeš u Srbiji kad imaš prljav novac? - | K-013 Portal

Šta sve možeš u Srbiji kad imaš prljav novac?

Šta sve možeš u Srbiji kad imaš prljav novac?

Kod pranja novca je poenta da se sakrije izvor prljavog novca. Cilj je da se pruži privid da je novac legalan, ali i da se obezbedi da se ne sazna odakle je došao, piše magazin NovaEkonomija.rs 

Prema rečima stručnjaka, ali i prema izveštaju Uprave za sprečavanje pranja novca, najpogodnije za to je građevinarstvo.

Krajem juna ove godine Srbija je posle godinu i po dana boravka na „sivoj" listi FATF (Financial Action Task Force - međunarodno telo čiji je zadatak razvoj i unapređenje borbe protiv pranja novca i finansiranja terorizma) skinuta sa monitoringa i sa ove liste, nakon što je usvojila niz zakona i procedura u kontroli pranja novca. O kakvom se društvu radi, najbolje pokazuje spisak zemalja koje su u isto vreme bile na spisku FATF: Bahami, Bocvana, Etiopija, Gana, Pakistan, Sri Lanka, Sirija, Trinidad i Tobago, Tunis i Jemen. Tek nakon što je FATF u februaru 2018. godine, kad je utvrdio da Srbija nije ispunila preporuke, žigosao je stavljanjem na crnu listu, naši zvaničnici su obećali da će ispuniti zadatke koji su im dati.

Radi se o modernizaciji postupka procene rizika, kontroli advokata, notara i kazina, sprovođenju kontrola i povećanju broja zaposlenih u kontroli prema analizi rizika, primeni utvrđenih mera kod provera klijenata, kontroli političara i novčanih transfera. Takođe, zadatak je bio i utvrđivanje stvarnih vlasnika pravnih lica i, što je verovatno najvažnije, obezbeđivanje delotvornih istraga i suđenja u slučajevima pranja novca.

U javnosti su predstavnici vlasti nastupali kao da se radi o grešci FATF-a, pa da su to samo formalnosti i da se kasnilo sa donošenjem nekoliko zakona, inače je sve u najboljem redu. Ipak, u oktobru 2018. FATF je uradio reviziju, a Srbija je ostala na crnoj listi. Tek osam meseci kasnije stvar je rešena, nakon što su doneti traženi zakoni i ustanovljene procedure. O tome kakva će biti njihova primena, čućemo verovatno nakon neke nove kontrole međunarodnih institucija.

Prema rečima Miroslave Milenović, forenzičkog računovođe koja širom sveta radi na otkrivanju pranja novca, jedan od razloga što smo se našli na crnoj listi FATF je i što je pre pet godina promenjena praksa ove institucije. Naime, do pre pet godina FATF i Manival su samo pratili formalnu ispunjenost uslova, da li su doneti zakoni, da li su osnovane institucije, da li imate upravu za sprečavanje novca, da li imate jedinicu za finansijske istrage itd. Međutim, tada su počeli da prate i rezultate borbe protiv pranja novca, tako da se prati i broj slučajeva prijavljenih Upravi za sprečavanje pranja novca, zatim za koliko njih je Uprava napravila izveštaj, pa koliko je izveštaja poslato policiji, pa tužilaštvu, i na kraju koliko sudskih presuda je po njima doneto. Drugim rečima, gleda se efikasnost celog sistema.

„Oni prate kako je uređen finansijski sistem, kakve su banke, kakvu funkciju obavlja Narodna banka, kakav je monitoring nad finansijskim tržištem u oblasti pranja novca i finansiranja terorizma. Na primer, ako na monitoringu vide da nijedan političar nije procesuiran, a mi im pokažemo slučajeve gde su osuđeni saobraćajni policajac ili lekar, to njih ne zadovoljava. Naravno, u procenu ulazi i rizik zemlje od određene vrste kriminala. Srbija važi za zemlju u kojoj postoji korupcija, i to visoka korupcija. Tranzitna smo zemlja za trgovinu narkoticima, a rizični smo za trgovinu ljudima, pošto smo i tranzitna zemlja za migrante. Oni su primetili da određene stvari ne funkcionišu u nekom delu. Ali treba reći da ta lista zna da se koristi i za pritisak. Ima mnogo zemalja koje trebalo da pre nas budu na toj listi, ali nisu. Mi nosimo veliko nasleđe, od ratova, Kipra, pranja para za vreme sankcija...", objašnjava Milenovićeva.

Iako zvaničnici tvrde da nikakvu štetu nismo pretrpeli boravkom na crnoj listi FATF, Milenovićeva ističe da su mnogi građani Srbije sa srpskim pasošem imali probleme prilikom otvaranja računa u inostranstvu, kao i da ugledne svetske banke nisu želele da uđu u transfere novca prema Srbiji.

Cilj svakog kriminalca je da plati porez

Kod pranja novca je poenta da se sakrije izvor prljavog novca. Cilj je da se pruži privid da je novac legalan, ali i da se obezbedi da se ne sazna odakle je došao. Prema rečima stručnjaka, ali i prema izveštaju Uprave za sprečavanje pranja novca, najpogodnije za to je građevinarstvo.

 „U odnosu na protekle godine, i tokom 2018. godine se uočava već ustaljeni trend investiranja gotovine, ili novca koji potiče iz nepoznatog porekla, kao i od organizovanog kriminala, ili pojedinaca kriminalaca. Ove navode potvrđuje i saradnja sa državnim organima u istražnim radnjama u vezi sa proverama tokova novca izvršenih u sektoru građevinarstva ili u prometu nepokretnosti, kao i sačinjena Nacionalna procena rizika od pranja novca i finansiranja terorizma tokom 2018. godine, u kojoj je istaknut visok rizik od pranja novca građevinskog sektora", kaže se u godišnjem izveštaju Uprave.

Međutim, kada počne zidanje luksuznih zgrada, uglavnom se svi pitaju da li imaju građevinsku dozvolu, a retko kome pada na pamet da pita „gazdu" odakle mu novac i da li je platio porez.

Goran Radosavljević, profesor na FEFA i bivši državni sekretar u Ministarstvu finansija, ukazuje na jedan svima dobro poznat primer zgrade na vrhu Kopaonika od 1.500 kvadrata, a niti se zna ko je vlasnik niti odakle mu pare.

„Kod pranja novca glavna dimenzija je legalizacija nelegalnih para, odnosno uvlačenje nelegalnog novca u sistem preko nekog biznisa. Tu se građevina ističe kao jako pogodna, jer se stanovi prodaju i u devizama, ne postavlja se pitanje odakle novac za izgradnju, materijal može da se plaća u kešu. Imamo skok cena stanova, a pri tome BDP u dužem periodu nije značajnije porastao, standard se nije puno popravio. Istovremeno, na tržištu nekretnina rastu cene. To ukazuje da postoji u opticaju određena količina novca koja nema uporište u standardu", smatra on.

I Miroslava Milenović napominje da svi ti investitori koji peru novac ulažu u normalne poslove, mešaju beli i crni novac i time otežavaju otkrivanje pranja novca.

„U siromašnoj zemlji u kojoj nema visokog standarda stanovništva, gde nema ekonomske živosti, gde ljudi masovno odlaze, nema logike da raste cena kvadrata, a kod nas cena raste kao da smo u Hongkongu. To ukazuje na pranje novca. Kriminalcima nije nikakav problem da izgube ni 20 ni 40 odsto novca, ako će ostatak da bude čist. Nije mu problem da kupi nekretninu po 5.000 evra za kvadrat i sutra da proda po 3.000 evra. Pranje novca može da se uoči i kod kupovina nekretnine, da li su kupci firme sa ofšor destinacija ili strani državljani. Za nekog u čijem portfoliju se nalaze milijarde, nije ništa da kupi i hiljade stanova. Opet, taj neko može posle da iskoristi to za terorizam, a onda to postaje mnogo veći problem za državu", upozorava Milenovićeva.

Radosavljević ukazuje i na drugi način za pranje novca, sada nešto manjeg obima nego ranije - privatizaciju.

„To je sada nešto manje, ali imali smo svojevremeno Metals banku, Šariće... kada su novcem od kriminala kupovana preduzeća u privatizaciji i poljoprivredno zemljište. Ali imamo i situaciju kada se preko javnih nabavki izvlači novac iz javnih preduzeća. Taj novac onda treba ubaciti u legalne tokove. I kada imate fizičko lice koji pravi zgradu za gotovinu i ne želi da proda stanove na kredit, jasno je da postoji sumnja na pranje novca", objašnjava on.

On ističe da i dalje postoje neke zakonske nelogičnosti koje otežavaju život građanima. Recimo, po zakonu je našim građanima zabranjeno otvaranje računa u inostranstvu.

„Zabranjeno je, a stotine hiljada ljudi ih ima. Oni faktički krše zakon, ali zakon je besmislen, a Narodna banka uporno odbija da ga promeni. Račun u inostranstvu nije sam po sebi pranje novca, ali pitanje je šta se dešava sa ljudima koji u inostranstvu imaju ogromne količine novca", kaže on.

Na kraju, svega dvadesetak hiljada ljudi prijavi godišnji porez na dohodak građana, a to su ljudi sa platama od preko 1.500 evra mesečno.

„Koliko samo stanova, skupih automobila i luksuznih turističkih aranžmana se godišnje proda? Da li zvanični prihodi tolikog broja ljudi odgovaraju tolikoj imovini? Meni se čini da ne", ističe Radosavljević.

Sigurna kuća

Još jedan deo „paket aranžmana" u koji upada pranje novca je i pružanje utočišta za ljude koji su u svojim zemljama osuđeni za korupciju ili pronevere. Miroslava Milenović podseća na skorašnji slučaj da je bivša premijerka Tajlanda Jingluk Šinavatra, koja je osuđena za korupciju, nedavno dobila državljanstvo Srbije. Slično je bilo pre nekoliko godina sa rumunskim biznismenom Sebastijanom Gicom, a i Svetozar Marović koga traži Crna Gora se sklonio u Beograd.

Ovo nije kraj kada se radi o visokoprofilnim slučajevima koji mogu imati veze sa pranjem novca. Naime, tada gradonačelnik Beograda, a sada ministar finansija i od pre mesec dana čak predsednik Koordinacionog tela za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma, Siniša Mali, našao se 2016. u izveštaju Uprave za sprečavanje pranja novca kao vlasnik, ili da je upravljao posredno sa čak 45 bankarskih računa u Srbiji. Posebno je bila sumnjiva transakcija od pola miliona evra sa računa u jednoj švajcarskoj banci, na jedan od njegovih računa u Srbiji.

Uprava je poslala izveštaj Višem tužilaštvu u Beogradu, ali je prema pisanju Krika, ono odustalo od istrage. U čuvenom slučaju „tetke iz Kanade" u kom je sadašnji ministar vojni Aleksandar Vulin 2012. godine kupio stan za 205.000 evra, koje je navodno pozajmio od suprugine tetke, Agencija za borbu protiv korupcije je slala izveštaje na adrese čak tri tužilaštva, ali nijedno nije reagovalo. Sporno je bilo što nije bilo tragova uplate te sume na bankarski račun, a zakonom je dozvoljeno uneti do 10.000 evra u gotovini u zemlju, bez prijave vlastima. Vulin je novinarima rekao da je možda i uneo novac u tranšama od po 10.000 evra, što je postalo predmet zabave u javnosti, mada bi verovatno bilo bolje da je bilo predmet ozbiljnog rada tužilaštva. Možda koju godinu kasnije ne bismo završili na crnoj listi.

Kompleksnost i mogućnosti za pranje novca su skoro beskonačne. Korupcija, organizovani kriminal, pa onda i potreba da se opere kriminalni novac, postoje svuda. Miroslava Milenović kaže da je u svetu hit tzv. TBML – „trade base money londering” ili pranje novca putem legalne trgovine, koji smo mi usavršili devedesetih godina kada smo preko firmi u Makedoniji probijali sankcije.

„To je situacija kada koristite legalni uvoz ili izvoz da ’properete’ pare koje su prljave. Umesto da ’mule’ u koferima prenose novac avionom, to se radi robom ili preko faktura. Manje od pet odsto svetskog karga se pregleda. Ako je kriminal napravljen u zemlji A, a regulativa i banke su jake, on ne može tamo da uloži novac, već mora da ga prebaci u ’banana’ zemlju. Kada imate da je izvoz iz A zemlje u zemlju B jedan iznos, a uvoz zemlje B iz zemlje A je potpuno drugačiji iznos, tu mogu biti posredi dve stvari – ili pranje novca, ili izbegavanje plaćanja poreza na profit", kaže Miroslava Milenović.

U Srbiji je Poreska uprava uvek jurila one koji naduvavaju rashode, jer se tako smanjuje profit i posledično porez. Ali, kako napominje ona, niko ne gleda kada firme naduvavaju prihode, jer plaćaju porez na to, ali u stvari oni tako peru novac, ubacuju ilegalan novac u legalne tokove i prikazuju ih kao prihod.

„Ako postoji razlika između prikazanog izvoza i priliva novca koji dolazi po tom osnovu i to iz nekih trećih zemalja, to je takođe interesantno sa stanovišta pranja novca", kaže ona.

Ekonomski analitičar Dragovan Milićević kaže da Srbija ima nepoklapanje u spoljnotrgovinskoj razmeni od oko 2,5 do tri milijarde dolara godišnje.

„Ono što mi uvezemo i izvoz svih zemalja u Srbiju, ne poklapa se za oko milijardu do milijardu i po evra godišnje, a isto tako je i sa izvozom. Kod EU zemalja je to nesaglasje podataka zanemarljivo, čak i kod Hrvatske je to veoma malo. Inače do 10 odsto razmimoilaženja se toleriše zbog različitih metodologija. Mislim da se tu radi o osiromašenju države putem uvoza ili izvoza, a još je sad i dobro, s obzirom na to da su se pre desetak godina podaci razlikovali za oko pet milijardi dolara godišnje", ocenjuje Milićević. On objašnjava da se to događa zbog razlike između stvarne vrednosti robe i vrednosti na fakturama, a ta razlika se akumulira na nekom drugom mestu.

(NovaEkonomija.rs)

Tags:


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici ,Youtube nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.